Mećava

Konačno je stigao. Tjednima su meteorolozi najavljivali ekstremne hladnoće i pravo sibirsko vrijeme sa mnogo snijega i hladnim vjetrom. Većina Europe već je bila pogođena ciklonom, danima je u okolici Splita padao snijeg, ali nikako da stigne i do nas, a veselili smo se snijegu. I napokon, u noći sa četvrtka na petak, 3. veljače 2012. zalepršale su se bijele pahuljice.

Znam da sjevernjacima ovo zvuči urnebesno smiješno, ali mi smo se snijegu veselili kao djeca. Čemu takva opsesija snijegom, pitate se? Pa eto, u Splitu se snijeg rijetko kada vidi, nekada prođe i nekoliko godina između dva snijega, a i kad padne, to traje dva sata i ako se uopće uspije uhvatiti za tlo – brzo se otopi. Tako da se svakoj, pa i najmanjoj naznaci snijega, mi itekako veselimo. :)

Probudila sam se oko 6 ujutro, vani je bilo već dobro zabijelilo. Zgrabila sam opremu, navukla zimsku odjeću i izjurila van.

Ipak, nisam očekivala onakvu mećavu. Nije to bio uobičajeni snjegić koji tiho pada kroz noć, to je bio totalni bijes. Udari vjetra bili su orkanski, snijeg mi je ulazio u oči i pola puta uopće nisam mogla gledati kuda idem. Sa fotografija se to možda ne može tako doživjeti, ali je stvarno bilo odvratno.

Snijeg je već bio poprilično dubok, pa su ulice bile užasno skliske, pogotovo bijele kamene ploče kojima popločavaju ulice, jer bi snijeg, kad se ugazi na njega, samo skliznuo po takvoj površini. Tako da sam već na početku snježne avanture pala dok sam slikavala. Dobra škola za malo više opreza.

Odlučila sam otići do parka Emanuela Vidovića. Parkovi uvijek izgledaju lijepo kad su pod snijegom. I nisam se prevarila – bilo je čarobno, unatoč jakoj buri. Stabla i klupe su izgledali prekrasno pokriveni snijegom.

O da, klupice su zaista prekrasno izgledale tog jutra. Nisam ih mogla prestati slikavati. :)

Tu je bio i snjegović. Prvi od mnogih koje ću taj dan vidjeti po gradu. Netko nije mogao dočekati jutro pa je krnuo raditi snješka čim je počeo padati snijeg. Nego, palo mi je tada na pamet, što je to sa ljudima i snjegovićima? Jesmo li zaljubljeni u njih ili što? Čim vidimo snijeg mora niknuti i snješko. Da ima samo centimetar snijega našao bi se netko tko bi pokupio čitav snijeg po parku samo da napravi barem majušnog snjegovića. Je li to nekakav instinkt ili program u glavi po kojem svemu moramo dati ljudski oblik? Hm…

Smrznuti Emanuel Vidović:

Nastavila sam šetnju dalje put centra grada. Bilo je neprepoznatljivo.

Ulice su bile puste tek pokoji prolaznik se mogao sresti, ali nisam ni trenutka sumnjala da će vrlo brzo sve oživjeti od ljudi koji su došli guštati u snijegu.

Kada sam došla u centar bura se bila još pojačala. Nekoliko puta me skoro odnilo. Marmontova je bila klizalište i stoga skoro neprohodna. Nekoliko puta sam zamalo pala, jer je bilo teško gledati ispred sebe zbog vjetra, a snijeg je jednostavno bježao pod nogama po klizavim kamenim pločama. Ipak, čak je i tu bilo nešto ljudi, valjda su pokušavali doći do posla jer nisam vidjela drugi suvisli razlog za biti tamo po tom vremenu. Osim fotografiranja možda :)))

Refuli bure nosili su snijeg sa poda pa se u nekim trenucima nije vidilo dalje od 20 metara ispred.

Pomalo je počelo pristizati sve više i više ljudi.

Jedan od prvih bio je ovaj čovjek. Fino je obukao pancerice i skije i doskijao do Rive. Bilo mi je čudno vidjeti ga na Rivi – mjestu koje obično asocira na sunce, toplinu i ljeto. Mala egzibicija za potrebe fotografije – skijanje po samom rubu Rive. Sreća da se nije izvrnuo u more. :)