Kako se pravi poljički Soparnik
Kada putujete u neku stranu zemlju ili možda u neki udaljeni dio svoje zemlje u kojem dotad niste bili, pokušate li pronaći mjesta gdje možete probati lokalnu kuhinju? Privlače li vas novi okusi, mirisi ili možda nov način pripreme hrane? Mene zasigurno da i kada otputujem na neko strano mjesto nastojim većinu puta jesto lokalne specijalitete. To je odličan način za upoznati to mjesto, naučiti ponešto o navikama lokalnih ljudi i njohovom načinu života, jer je baš kuhinja ta koja reflektira i klimu i okruženje i životne navike lokalnog stanovništva.
Za specijalitet o kojem ću pisati u ovom postu nisam trebala otputovati u stranu zemlju, iako mi je do prije par godina bio nepoznat, a karakterističan je za područje koje je samo 10-ak kilometara udaljeno od Splita. Ipak, nikad se ne priprema u splitskim domovima, čak ga ni u splitskim restoranima nema za naći (što je, po mom mišljenju, velika greška) i jednostavno nisam imala neku priliku probati ga.
Riječ je o soparniku, specijalitetu Poljičke republike – povijesnog područja koje se proteže istočno od Splita sve do Omiša na istoku i Sinja na sjeveru. Ljudi na tom području često rade to jelo i stvarno je ukusno. Neću sada nabrajati sastojke jer ćete sve itekako dobro saznati iz fotografija. :)
Pa krenimo.
Prvo se pripremi tijesto, odvoji se u dvije polovice i razvalja u dvije velike, tanke ‘palačinke’. Prvi dio ide na veliku okruglu drvenu plohu koja se zove sinija.
Nadjev je prilično jednostavan: blitva narezana na trakice, peršin, mladi luk, malo začina i dosta maslinovog ulja. Friškog, ukusnog maslinovog uja od maslina koje su rasle 50 metara dalje. Haha, u redu, ne mora baš biti od maslina koje su rasle 50 metara dalje, može biti i neko kvalitetno ekstra djevičansko maslinovo ulje iz trgovine. Ali mora biti dobro. Dok se pripremaju tijesto i nadjev, mora se pripremati i vatra (iako se može peći i u pećnici – vatra je vatra i nijedna kućna pećica ne može nadomjestiti njen miris).
Sve s to dobro izmješa…
…i rasporedi po tijestu.
Kad je gotovo, mora izgledati kao nogometno igralište :)))
Nakon toga se sve pažljivo prekrije drugim komadom razvaljanog tijesta.
I nakon toga na red dolaze kozmetički radovi škarama, kako bi se sredili rubovi.
Rubove treba zavrnuti kako nadjev ne bi ispadao vani.
I to bi trebalo izgledati ovako:
Kad je sve gotovo, na red dolazi pečenje soparnika. Poklopi se drugim dijelom drvene sinije i tako prebaci do komina.
Soparnik se prekriva pepelom i žarom kako bi se što jednoličnije i što bolje ispekao.
Nakon 20-ak minuta je gotovo i metlicom se odstrane žar i pepeo…
…a dodatno se još kistom malo sredi, više iz estetskih razloga nego što je pepeo štetan za jelo.
Kad je ta faza gotova, prelazi se u onu finalnu: utrljava se sitno nasjeckani češnjak…
…i dodaje maslinovog ulja.
Puno maslinovog ulja, da budem preciznija. Jesam li već spomenula da je to friško, ukusno maslinovo ulje od maslina koje su rasle 50 metara dalje? Ups, jesam, ispričavam se :)))
Ulje se fino rasporedi po površini soparnika, nasječe se na kvadrate ili rombove…
…i to je to! Soparnik je spreman za navaliti na njega. Mljac!
Da zaljučim, ako ikada budete u Splitu turistički ili poslovno, pokušajte pronaći mjesto gdje ćete probati ovo predobro jelo. Iako izgleda poprilično jednostavno, njegov okus će vas oboriti s nogu.
I na kraju bih se još željela zahvaliti prekrasnim ljudima Mariji i Zlatku iz Žrnovnice na dobrodošlici i strpljivom poziranju za ovaj mali soparnički photo session.


Nevistice moja, ja sam tek sad naletila na ovu Odu, koja me toliko oborila s nogu da sam sve kolegice okupila oko kompića da gledaju, čitaju i dive se, hahaha…
Pregenijalno!
hahahahaha, Željo luda li si :))))) ajde baš mi je drago i pozdrav kolegicama!
Ja uvik ogladnim kad se sitim ovog soparnika :D