Drugo lice Plitvičkih jezera

Prvi dan nove 2010. godine u Lici nije donijeo ni snijeg, ali ni lijepo vrijeme. Kišetina je padala skoro puna tri dana bez prestanka. Svejedno, isplatilo se uzeti kišobrane i kamere u ruke i odšetati malo po prirodi. Cilj su bila Plitvička jezera.

Krenuli smo cestom i vidikovcima koje već napamet znamo, jer je bilo ostalo još oko sat vremena dnevnog svjetla i nije bilo puno vremena za eksperimente.

Unatoč kišobranima, dobro smo pokisli i mi i kamere, ali se isplatilo Plitvice vidjeti i poslikati u svijetlu skroz drukčijem nego što ih obično vidimo na razglednicama i u brošurama (nitko se pametan po tom vremenu ne bi uputio tamo na izlet, zar ne?).

Zato donosim malo rijeđe viđeno lice najposjećenijeg nam nacionalnog parka. Kišovito, tmurno i magleno – ali ipak lijepo.

Odmah na prvom vidikovcu se otvara pogled na veliki slap, koji je, kao i čitava okolica, bio nabujao od vode. Zadnjih par puta sam ga viđala u prilčno siromašnom izdanju što se vode tiče, tako da je ovo i izgledalo i zvučalo vrlo moćno.

Svaki vidikovac je bio poplavljen, pa je jedini način bio ili izaći van zidova za poslikati nešto pametno ili odabrati soluciju šetanja po zidu. Nisam mogla nijedno. Ovu Filipovu egzibiciju sam gledala samo toliko da namjestim kadar, jer me jeza hvata od visina. :(

Nekoliko detalja iz kišne šume:

Magla, oblaci i kiša. Ali tirkizna boja vode se ne da :)

Kad se sjetim jedne šarene jesenske fotke koju sam napravila odavde, kao da nisam na istom mjestu.

Već se počelo smračivati, ali osim nas je preko puta bilo još par optimista koji su se prešetavali po šumi, koja je izgledala više kao pusto zgarište koje je dan prije progutao požar, a ne kao naš najpoznatiji nacionalni park.

Na putu kroz maglovitu šumu…

Jednostavno nisam mogla prestati slikavati dok smo se vraćali put auta. Ono malo dnevnog svjetla što je ostalo, bilo je tako dobro da sam morala iskoristiti svaki foton.

Na povratku smo još jednom pozdravili Veliki slap. On je svoju buku i dalje proizvodio, briga njega. Kiša mu baš dobro dođe. :)

Na kraju sam natjerala Filipa da mi stoji mirno 20 sekundi za ovu fotku. Da je vrijeme bilo bar malo bolje i da nismo pokisli kao miševi, bilo bi super slikati još koji ludi efekt lampom u maglovitoj šumi. Ali nam je ipak bilo najdraže otići doma. :)