Maglena čarolija Plitvičkih jezera

Tko god je bar jednom bio na Plitvičkim jezerima zna da je to mjesto zadivljujće ljepote. Bez obzira dođete li u bujno proljeće, vruće ljeto, šarenu jesen ili hladnu zimu – pejzaž je uvijek prekrasan. 

Svako godišnje doba donese neku svoju jedinstvenu ljepotu i za mene nema najdražeg od njih. Već sam jednom pisala o drukčijem licu Plitvica i kako mogu biti lijepa čak i po kišnom zimskom danu. Zbog toga nikad ne porpuštam priliku otići tamo, makar i na sat-dva nekog sivog jesenjeg dana.

Ovog puta stali smo na Plitvice na povratku iz Zagreba u Split. Kako su dani kratki, nije bilo puno vremena. Ipak, bilo je dovoljno za kratku šetnjicu i pokoju fotografiju. Vrijeme nije bilo dobro, čitav dan su nad Likom visili visoki oblaci magle i svjetlo je bilo sivo i dosadno. Ipak, kako smo se bližili parku, magla je postajala sve gušća i sve bliža tlu. Kad smo stigli tamo, već se nije mogao vidjeti prst ispred nosa. E, to je obećavajuće – pomislila sam – stabla i voda uvijek izgledaju dobro umotani u maglu, uvijek se nađe nešto lijepo za slikati.

Sa vidikovca je izgledalo bezveze, ali sam bila sigurna da je dolje super. I nisam pogriješila :)

Uz put do jezera Kozjak malo sam slikavala ostatke jesenjeg lišća. Barem nešto boja da uhvatim.

Priroda je bila mirna i tiha. Beskrajna voda i magla koja se dizala su izgledale prekrasno.

Unatoč magli, brodovi su vozili. Iako znam da rendžeri poznaju park kao svoj dlan, pitala sam se koriste li nekakvu GPS navigaciju po ovoj gustoj magli kako bi sigurno stigli na odredište. Je li koriste?

Jedan brod se upravo bio pojavio, iskrcao par turista i brzinski nestao u bjelini.

Turisti su također nekamo nestali…

Samo nekoliko minuta kasnije drugi brod se pojavio dovodeći hrpu japanskih turista (bar mislim da su bili japanci, uopće ne znam raspoznati jesu li japanci, korejanci, kinezi ili nešto četvrto… svi su mi isti :)) Ali ono što znam je da su bili užasno tihi. Šetali su okolo, disciplinirano slikavali, nešto tiho razgovarali između sebe, ali se činilo kao i da nisu tamo. U Hrvatskoj nisam baš naviknuta vidjeti hrpu ljudi, a da su tako tihi. Mi smo ipak malo…hm.. glasniji? Ovo je bila super promjena.

Malo dalje od pristaništa stala sam poslikati još malo prirode.

I travu koja je virila iz vode i stvarala super refleksije i  linije.

U međuvremenu je Filip ganjao svoje kadrove. Cipele mi ipak nisu dopuštale da mu se pridružim pa sam se vratila slikavati pristanište.

Pomalo je počeo padati mrak i bilo je vrijeme za povratak. Htjela sam još malo poslikati maglu u šumi kraj auta.

Bilo je stvarno čarobno.

Prije polaska još smo se malo igrali svjetlom…

Sad se samo još možemo nadati da će ova zima biti dovoljno hladna da možemo ponovo doći slikavati zaleđene slapove i jezera.