Sredinom kolovoza pružila mi se prilika otići na kratak izlet sa malom grupicom hrvatskih astrofotografa na neko udaljeno mjesto promatrati i slikavati zvijezde. Kako volim tu vrstu fotografije, a noći u urbanim područjima nisu baš dobre za iskušavati se u tome, nisam se dvoumila ni trena. Nakon pretjerano vlažnih noćnih uvjeta Bjelolasice, cilj im je bio malo selo Sveti Rok u Lici, sa sjeveroistočne strane Velebita.

Kako je to područje relativno slabo naseljeno, pa samim time nema ni puno svjetlosnog zagađenja – idealno je za promatranje noćnog neba i za astrofotografiju.

U kasno popodne, nekih 2 sata vožnje od Splita, stigli smo na lokaciju – usamljen proplanak na nekih 600 metara nadmorske visine.

sunset-on-velebit (2)

Uvjeti za slikavanje su bili odlični: mirna ljetna noć je bila ispred nas, malo vlage, malo svjetlosnog zagađenja i bez mjesečine. I iako nemam ni teleskop ni modificiranu hlađenu kameru pogodnu za kvalitetniju astrofotografiju, nisam mogla dočekati ne pokušati napraviti koju fotografiju zvjezadnog neba i uživati u jedinstvenom pogledu na Mliječni put.

Kad smo stigli na lokaciju, sunce je već bilo zalazilo iza velebitskih vrhova. Vremena za gubljenje nije bilo, automobili su bili puni opreme koju treba sastaviti i upogoniti prije mraka.

sunset-on-velebit (3)

Dok su se ostali zezali sa teleskopima,  ja sam razgledavala okolicu. Popela sam se na neki brežuljak malo upoznati i poslikati okoliš. Zalazeće sunce je stvaralo zanimljive sjene oko vrhova planine.

sunset-on-velebit (1)

Istovremeno, dolje na terenu pripreme su bile u punom zamahu; biranje mjesta, spajanje kabela, paljenje, balansiranje teleskopa i utega, rotiranje na pravu poziciju, spajanje laptopa, biranje objekata za slikavanje…. Toliko toga se treba napraviti prije nego slikavanje počne.

Gledajući sve to, razmišljam koliko to sve skupa ima više veze sa elektronikom i mehanikom, a manje sa fotografijom. Ipak, sve ima svoje zašto i zato, svoju svrhu i sve već unaprijed mora biti dobro razrađeno.

Pripreme za snimanje

Ovo već izgleda kao pravi pravcati terenski astrofotografski mini-ured. :)

Pripreme za snimanje

Haha, kad gledam sljedeću sliku padne mi na pamet kako smiješno i krhko izgleda moj Vanguard stativ pored ovih astrofotografskih. Ono što se inače doživljava čvrstim i stabilnim stativom u usporedbi s ovim izgleda kao da bi ga i najmanji vjetrić mogao u trenu otpuhati. Jadna moja kamera… :))

Pripreme za snimanje

Čudne sprave su nicale po cijelom proplanku :))

Pripreme za snimanje

Ipak, ništa od toga nema smisla bez boce piva :))

Pripreme za snimanje

Pripreme za snimanje

A evo i cijele družine.

I pive, naravno.

Samo jedne, na počasnom mjestu. Ostale smo sakrili. :)

Ekipa astronoma

Sastavila sam i šator. Ko pravi turist. Kad sam ga već ponijela, zašto ga ne iskoristiti. Ljepše je odspavati u šatoru nego u autu, a ni spavanje ispod zvijezda nije bilo opcija jer su me već i do tada komarci grizli kao ludi. Činilo mi se kao da su sve te beštije sa livade i oko nje došle samo kod mene…

zvjezdano-nebo (2)

Noć je pomalo padala i već se nešto zvijezda ukazalo na nebu. Ipak, za astrofotografiju ovo je daleko od poželjnog neba. Iako sam povremeni i oportunistički astrofotograf, vrlo rano sam naučila zanimljivu činjenicu o sumraku i mraku.

Jeste li znali da postoje tri podkategorije sumraka?

Pretpostavljam da svi znate što je sumrak – jednostavno rečeno, to je vrijeme nakon zalaska sunca. Sunce je palo ispod horizonta ali je nebo još uvijek osvjetljeno. Ipak, to je podijeljeno u tri faze: civilni, nautički i astronomski sumrak.

Civilni sumrak počinje odmah nakon zalaska sunca i traje dok središte sunca ne padne do 6 stupnjeva ispod horizonta. Tada nastupa nautički sumrak i on traje dok je sunce od 6 do 12 stupnjeva ispod horizonta. Jednostavnije govoreći, nautički sumrak traje sve dok je brodovima moguće navigavati pomoću horizonta. Treći i posljednji nastupa astronomski sumrak. On traje dok je sunce od 12. do 18. stupnja ispod horizonta. Nakon završetka astronomskog sumraka navečer, pa sve do astronomskog sumraka u zoru, traje vrijeme kada je nebo najtamnije i tada se mogu promatrati čak i najsvjetliji i najteže vidljivi objekti (galaksije ili maglice) na nebu. Naravno, sve pod uvjetom da se nalazite u području što je moguće daljem od svjetlosnog zagađenja.

Na vama je da sada pogodite koji sumrak od navedenih i koje razdoblje noći su najdraži ekipi iza teleskopa. ;)

zvjezdano-nebo (4)

Ne, ovo još nije bilo dovoljno tamno…

Ako se dobro sjećam podatka, tu noć, 18. kolovoza, astronomski mrak počinjao je oko 23 sata. Tako sam, nakon što je i službeno počeo, i ja uposlila i svoju kameru i počela kuhati senzor. :)

zvjezdano-nebo (3)

U pozadini ovih dviju fotografija vide se obrisi Velebita i žuto svjetlosno zagađenje od svjetala autoputa. Iako u biti nije poželjno, to žuto svjetlo je dodavalo slikama malo boje pa mi se skroz dobro uklopilo. U prvom planu je moj šator – jedan mali dijelić prostora oslobođen od komaraca. Barem sam tako mislila… :))

Postavke za obje fotografije Mlječnog puta bile su sljedeće:

[starlist]
  • Kamera: Canon 5D mkII
  • Objektiv: 17-40 f/4 L @ 17mm i f4.0
  • ISO: 3200
  • Ekspozicija: 42 sec
  • Obrada: Nebulosity 3, Photoshop

[/starlist]

zvjezdano-nebo (1)

Šator mi je baš izgledao super ispod Mliječnog puta. Unutra sam stavila malo crveno svjetlo kako bi izgledao lijepo i ugodno na fotkama. A i inače. :)

Kad smo već kod crvenog svjetla, to je također jedna od prvih stvari koja se nauči u druženju ili noćnom kampiranju sa astrofotografima: nikad se ne šeta okolo sa običnom bijelom svjetiljkom kako ga ne bi slučajno uperili kome u oči ili još gore u teleskop. Pa sam tako od doma, u nedostaku ičeg prikladnijeg, ponijela stražnje crveno svjetlo svoje bicikle.

Služilo je svrsi. Čim bi ga natjerala da prestane blinkati :)))

Nakon što sam poslikala sve slike Mliječnog puta i našeg cjelovečernjeg auto-kampa, došlo je vrijeme za nešto još bolje. Bila sam u dilemi: slikavati time-lapse ili zvjezdane tragove? Odluka je pala na ovo drugo i to iz dva razloga: nikad prije nisam ih slikavala, a drugi razlog je bilo taj da već postoji toliko genijalnih time-lapse videa Mliječnog puta sa fantastičnih lokacija da bi moj video izgledao kao loš pokušaj, pa radije da noć potrošim na nešto meni novo. I tako je odluka pala na zvjezdane tragove.

Upitala sam za nekoliko savjeta i krenula slikavati.

Postavke su bile sljedeće:

[starlist]

  • Kamera: Canon 5D mkII
  • Objektiv: 17-40 f/4 L @ 17mm
  • ISO: 400
  • Ekspozicije: 52 x 5 minuta – sveukupno 260 minuta (4.3 sata)
  • kameru je kontrolirao daljinski upravljač podešen da svako 5 minuta prekine i ponovo pokrene ekspoziciju
  • to je to!

[/starlist]

S obzirom na to da je senzor moje kamere poprilično osjetljiv na pregrijavanje pa se već na ekspozicijama dužim i od 10 sekundi vidi dosta pregorenih piksela, možete zamisliti koliko toga ima nakon 5 minuta, pa onda to još 52 puta, razvučeno na više od 4 sata slikavanja – jadan senzor se vjerojatno topio unutra. :) Uglavnom, već sam bila pripremljena na te probleme i na dosta post-obrade i micanja šuma zbog toga, pa me nije obeshrabrilo. Naravno, mora se uračunati i to da toplo ljetno vrijeme nimalo ne pomaže senzorima. Svi iole ozbiljniji astrofotografi imaju modificiranu kameru čiji se senzori na razne načine dodatno i što bolje hlade. Grijanje senzora je uostalom problem bilo koje vrtse fotografije koja uključuje duge ekspozicije.

Glavni posao ‘skidanja’ hot pixela obavio je Nebulosity 3 softver (hvala Filipu na poslu oko toga) pa je konačni rezultat bio poprilično ispeglan i kvalitetan. Ispeglane slike spajale su se u StarStaxu – besplatnom i vrlo jednostavnom programu za sastavljanje fotografija zvjezdanih tragova. Obrada nakon stackiranja napravljena je u Photoshopu.

Ovo je konačan rezultat kojim sam i više nego zadovoljna:

Startrails_astrophotography

Narančasto svjetlosno zagađenje je od udaljenih mjesta i autoceste. Opet, i na ovoj slici mi nije loše kako je pomalo dodalo boje cijelom kadru. Također, po raznim bojama tragova zvijezda se lijepo vidi i razlika u temperaturi svjetlosti pojedinih zvijezda, iako se sve one čine da svijetle istom bojom kada pogledate prema noćnom nebu.

Kada se pojavilo prvo jutarnje svjetlo i nebo zasvjetlilo na istoku, slikavanje je bilo gotovo.

Mogu li pogađati – ovo je bio već civilni sumrak? :)))

zvjezdano-nebo (5)

Bez obzira na to koji od sumraka ovo bio, jedno je bilo sigurno – jedva sam čekala doći doma malo odspavati… :)

[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
2016-11-08T23:20:49+00:00Kolovoz 28th, 2012|Astrofotografija, Blog|15 Comments

15 Comments

  1. Bojan Kolovoz 28, 2012 at 11:48 prijepodne - Reply

    Lidija super fotke!
    Posebna mi je ona s mliječnom stazom.
    Ako može info koje postavke aparata si imala kod te fotke?

    • Lidija
      Lidija Kolovoz 28, 2012 at 12:17 poslijepodne - Reply

      Hvala Bojane!
      Setup je bio sljedeći (za obje Milky way fotke, razlika je samo u 1 sekundi ekspozicije):

      Kamera: Canon 5D mkII
      Objektiv: 17-40 f/4 L @ 17mm i f4.0
      ISO: 3200
      Ekspozicija: 42 sec
      Obrada: Nebulosity 3, Photoshop

      Ubacit ću ovo i u tekst, nek se nađe :)
      Hvala još jednom!

      • Bojan Kolovoz 28, 2012 at 12:54 poslijepodne - Reply

        Po cemu je Nebulosity 3 bolji za skidanje šuma od ostalih alata?
        Pitam da znam isplati li mi se proucavat :)

        • Lidija
          Lidija Kolovoz 28, 2012 at 2:31 poslijepodne - Reply

          Nebulosity služi za skidanje hot pixela koji nastaju zbog pregrijavanja senzora, a ne šuma (možda nisam bila dovoljno jasna u postu pa ću prepraviti ako je zbunjujuće). To su oni ružni crveni, plavi i zeleni pikseli koji se pojave po slici nakon duže ekspozicije.

          Dakle, Nebulosity pomoću dark frejma napravi “badpixel map”, tj. mapira gdje se koji hot piksel nalazi na slici, i onda te hot piksele zamijeni uprosječenom vrijednošću okolnih piksela i tako ih ‘makne’.

          Inače ja taj program ne koristim, za peglanje hot piksele u ovom slučaju sam rawove proslijedila astrofotografu Filipu Loliću (http://filiplolic.com) jer je ovo ipak bila puno duža ekspozicija od onih koje uobičajeno snimam, a astrofotografima su takvi softvri glavni alat pošto se njihove ekspozicije mjere u satima i on je točno znao što treba napraviti.

          Kod rada oko ne-astro slika duže ekspozicije mi Nebulosity ne treba jer šuma i hot piksela bude toliko malo da taj posao po defaultu odradi Lightroom čim učita raw.

          • Bojan Kolovoz 29, 2012 at 11:32 prijepodne - Reply

            Zvuči zanimljivo. Morat ću se zabaviti Nebulosityem.
            Nego nedavno sam snimao neki timelapse i skužio sam na noćnim snimkama gdje mi je ekspozicija bila 10sec na ISO3200 da imam preko 10 hot pixela i totalno se bedirao, mislio sam vratit kameru no garancija je istekla prije 2 mjeseca. Očito se radi o uobičajenom feleru pa mi je lakše ;)
            Nego rekla si da ti Lightroom automatski makne hot pixele ? Treba li to svojstvo LRa manualno pokrenuti ili bi to trebalo raditi samo od sebe? Ako je defaultno onda pretpostavljam da ga zbunjuje zvjezdano nebo zbog kojeg ne može razlučiti što je hot pixel…
            Hvala za info i sorry ako te smeta što ti punim blogove tehničkim komentarima :)

            • Lidija
              Lidija Kolovoz 30, 2012 at 7:28 poslijepodne - Reply

              haha, 10 hot pixela :)) Nemoj se zabrinjavati tim, toga uvijek mora biti više ili manje na svakom senzoru jer se griju.
              Da, LR to sam miče (sa rawova) nisam nikakvu opciju morala uključivati, a ne znam ni da takva opcija postoji. Naravno, ako je slika baš prepuna toga, ne može ni on to sve maknuti. Ali neke manje količine sasvim solidno uklanja, pretpostavljam po sličnom algoritmu kao i Nabulosity.
              Što se zbunjivanja tiče može ga jedino zbuniti skidanje svjetlosnog šuma koji je u greyscaleu, pa ga može pobucati sa zvijezdama. Hot pixeli su plavi, crveni ili zeleni i tu u principu nema zabune.
              Nema na čemu i nijedna tema ne smeta, nikoga neće zaboliti glava ako pročita koju korisnu stvarčicu ;)

          • Bojan Kolovoz 31, 2012 at 1:00 poslijepodne - Reply

            Radio sam test jučer, različite ISO vrijednosti po 15sec ekspozicije… I zaista, prvi prikaz vide se hotpixeli, a kad se stavi full prikaz LR ih makne! Zakon! No ipak nije tako savršeno. Timelapse snimam sa srednjim RAW formatom zbog mjesta na kartici, a i nema potrebe kad sve ide na 1920×1080 rezoluciju. No srednji RAW kao da LR učita cijeli u pozadini, vec dok je preview prikaz. Na njemu kad stavim puni prikaz ne makne hotpixele :/ Šteta…

          • Lidija
            Lidija Kolovoz 31, 2012 at 1:18 poslijepodne - Reply

            E vidiš, tako sam se i ja jednom zeznila kad sam radila timelapse. Išla sam staviti srednji raw format i kad sam došla doma skužila sam da se Lightroom prema srawu ne ponaša kao prema punom rawu. I nije skinio nijedan hot pixel.

            Sve sam te slike bacila u smeće i naučila laekciju za ubuduće. Nikad slikavati u sRAW ako mislim skidati hot pixele.

          • Bojan Kolovoz 31, 2012 at 2:55 poslijepodne - Reply

            Ja sam ih maknuo u post produkciji u LR4, 10tak hotpixela sam klonirao
            s okolnim područjem i obrada cca 1200 fotki mi je trajala 48 sati na i7 na 2,8GHz i 16GB RAMa… Eto… Pametniji sam sad ;) Pozdrav

  2. Mirela Kolovoz 28, 2012 at 11:51 prijepodne - Reply

    Predivno,guštala sam gledat sve fotke,a usput obožavam noćno nebo,ma predivno :))

    • Lidija
      Lidija Kolovoz 28, 2012 at 12:17 poslijepodne - Reply

      Hvala puno Mirela!! :)

  3. Melki Kolovoz 28, 2012 at 2:02 poslijepodne - Reply

    Divni astropisi Lidija i sveukupan rad. :)

    • Lidija
      Lidija Kolovoz 28, 2012 at 2:13 poslijepodne - Reply

      Puno hvala Melki! :)

  4. Marko Kolovoz 28, 2012 at 2:38 poslijepodne - Reply

    Super slike, super članak! :)

    • Lidija
      Lidija Kolovoz 28, 2012 at 3:06 poslijepodne - Reply

      Zahvaljujem Marko! :))

Leave A Comment