Podmorski svijet otoka Čiova

Ovo ljeto sam se po prvi put okušala u podvodnoj fotografiji. Ideja je bila vrlo jednostavna: malo laganini ronjenja uz pokušaje da uslikam koju lijepu sliku podvodnog svijeta. Unatoč tome što mi je trebalo neko vrijeme da se ‘ušemim’ u slikavanje kompaktom (zaboravila sam kako to izgleda, nakon višegodišnjeg korištenja isklučivo DSLR aparata :) ), rezultati uopće nisu loši. Srela sam neke meni dobro znane životnjice, ali sam imala i par neočekivanih gostiju…S tehničke strane, kvaliteta nije baš na najvišoj razini ali s obzirom na mogućnosti aparata, činjenicu da mogu podešavati samo neke parametre ekspozicije i da na dnu mora nemam vremena za manualni fokus sa kompaktom – dobro je ispalo :)
Mutnjikavih kuteva, kromatskih aberacija i šuma bude dosta, ali optika i senzor aparata kojeg sam koristila jednostavno ne mogu puno bolje. Ipak, svi ti sitniji tehnički nedostaci se jednim dijelom mogu nadoknaditi, odnosno ukloniti, u obradi.

Fotoaparat: Pentax Optio W90
Dubina: od 0,2 do cca 5 m (aparat može do 6 m)
Lokacija: Slatine, otok Čiovo, Hrvatska, odnosno podmorje ispred plaže kod Apartmana Žižić :)

Čim se zaroni, na niti pola metra dubine, stijene su pune malih babica, raznih vrsta i podvrsta. Na prve dvije fotografije je babica buljooka (lat. Paralipophrys trigloides). Te babice su toliko znatiželjne da uopće ne bježe od mene ili fotoaparata nego se, dapače, dok čekam moment da ih slikam, počnu približavati objektivu i onako blesavo buljiti u njega. Ako se ne mičem dođu skroz do aparata, tako da su idealne za makro slikavanje jer su mirne, znatiželjne i prekrasne.

babica-1

Može im se skroz približiti rupi u kojoj žive tako da bi im znala kamerom skroz zaklooniti ulaz. Čak i ako na tren pobjegnu unutra, za sekundu će ponovo proviriti vani pokušavajući odgonetnuti koji se vrag događa. Preslatka stvorenjca.

babica

Dobro su zakamuflirane za život na stijenama plićaka:

kamuflaza

Došla mi se javiti i mala babica kukmašica (lat. Salaria pavo). Kukmašice su malo plahije i nesigurnije od buljookih babica pa sam morala mirno čekati da mi se približi. Bojažljivo je plivala naprijed-nazad čekajući hoće li se što dogoditi kako bi mogla pobjeći. Primakla sam ruku sa fotoaparatom bliže njoj i nepomično čekala trenutak. Kad je došla vrlo blizu, okinula sam. Nešto mi je očigledno govorila, al još ne znam pričati riblji :)

riba-babica-kukmasica

Jednom me ovakva babica ugrizla kad sam je pokušala uloviti i bez obzira na veličinu – bolje rečeno majušnost – ima dobar ugriz.

Evo još jedne hrabrije i znatiželjnije babice – jelenke (lat. Parablennius incognitus). I ona se čitavo vrijeme unosila u objektiv pomno proučavajući diode za macro koje su svjetlile oko njega. Tko zna što je mislila o mojoj kameri, ali što god da to bilo – očito joj se sviđala.

babica-jelenka

Inače, plićak je toliko slikovit na nekim mjestima, da se zaista ima što fotografirati, a boje su još uvijek lijepe i prirodne zbog dovoljno svjetla.

podvodni-landscape-1

podvodni-landscape

Evo i smeđe vlasulje (lat. Anemonia viridis), sa svojim otrovnim lovkama i žarnicima kojima omamljuje ribice i rakove. Kako je se može naći i u plićaku, vrlo lako se može ugaziti na nju ili  je taknuti ako plivate blizu stijena na kojima žive, pa zaraditi opekotine na koži. Nije tako intenzivno kao opekotina od meduze, ali poprilično žari. Ako se dogodi da vas opeče vlasulja, to mjesto treba isprati morem, a ne slatkom vodom jer ona samo pospješuje djelovanje njenog otrova. Ako nije dostupna nikakva krema, jedan od narodnih recepata je utrljati sok svježe rajčice (dovoljno je odrezati krišku i staviti na opečenu kožu). Provjereno pomaže i kod vlasulja i kod meduza ;)

vlasulja

Sljedećoj vlasulji je društvo došao praviti rak žbirac (lat. Eriphia verrucosa), stanovnik plitkog i kamenitog dna.

vlasulja-i-zbirac

Kad sam krenula malo dalje od obale, krajolik se počeo mijenjati. Stijene je zamijenilo šljunčano i pjeskovito dno, boje su se promijenile u plavozelene i jedino je blic mogao izvući nešto stvarnih boja na slici. Prvi na kojeg sam naišla je bio ježinac (razred Echinoidea). Na fotografiji je crni ježinac (lat. Arbacia lixula), morska ljenčina koja micanjem bodlji lagano baulja po dnu. Uvijek na sebi nose neke kamenčiće, alge ili školjke koje im morska struja nabaci.

Žive i u plićaku pa nije rijetko da ljudi nagaze na njih. E to je već prava komplikacija za izvaditi bodlje koje ostanu ispod kože. Nebrojeno puta mi se to dogodilo.

jezinac

U jednom trenu, ispred mene je projurio fratar (lat. Diplodus vulgaris), rođak špara i šaraga. Nekim čudom sam ga uspjela slikati, jer su inače bili prebrzi za moju kameru.

riba-fratar

Evo i ljuštura jedne brbavice (lat. Venus verrucosa), čestog stanovnika mekanog i pjeskovitog dna. Vrlo su ukusne i popularne u dalmatinskoj kuhinji.

skoljka-na-dnu

Na nekih 4-5 metara dubine srela sam staru znanicu, gospođu grancigulu (rakovicu) – zanimljivog ‘paukolikog’ raka kojeg se može često vidjeti u tom području. Grancigule su, naučila sam tada, stvarno dobri modeli za slikavanje jer, kad me ugledaju sa fotoaparatom ispred sebe, najčešće ne bježe nego stanu u obrambeni stav i čekaju moje sljedeći potez. Ipak, ništa osim bljeska se nije dogodilo. :) Latinski naziv im je Maja Squinado i izgledaju baš smiješno sa tom alga-frizurom.

grancigula-rakovica

Evo još jedne grancigule, koju sam srela malo dalje od prve. Družila se sa morskim krastavcem (ako sam dobro pronašla, latinski naziv mu je Holothuria Edulis), meni osobno jednim od najljigavijih morskih stvorenja. Navodno su vrlo ukusni i u nekim zemljama ih pripremaju kao specijalitet (uopće se ne jedu u Dalmaciji), ali ja ga se nikad nisam usudila niti taknuti. Ne znam objasniti zašto.

grancigula-rakovica-1

Bauljajući po dnu, zaron po zaron, na nekih 5 metara dubine ugledala sam perisku (Pinna nobilis). Periske su prekrasne velike školjke, endemska mediteranska vrsta, koja živi na pjeskovitom dnu i u poljima lažine (posidonije), donjim dijelom zakopana u pijesak i povezana tankim svilenkastim nitima za tlo. Drago mi je bilo vidjeti da su se ‘vratile’ jer ih sigurno 10-15 godina nije bilo za vidjeti, bar ne u tom području otoka Čiova gdje praktički cijeli život ronim.

Da iznenađenjima ne bude kraja, kada sam zaronila slikati perisku, na dnu, 50-ak centimetara prije, ugledala sam neočekivanog gosta – sipu (Sepia officinalis). Zakamuflirala se imitirajući teksturu okolnog dna, ali sam joj prišla toliko blizu da je nisam mogla ne vidjeti. Mrko oko gledalo me taman toliko dugo da je uspijem slikati, a onda je pustila crnilo i šmugnila u daljinu. Kakav super neočekivan foto-ulov! :)

sipa

Kad je sipa zbrisala, mogla sam se prihvatiti slikavanja periske.

periska-1

Nedaleko od ove, ugledala sam još jednu. Znači, stvarno su se vratile.

Periske mogu narasti i do metra dužine, a ove dvije koje sam slikavala su bile duge možda 30-ak centimetara (računajući i dio koji je zakopan u pijesak). Kad su još male (mlade), periske na ljušturi imaju prozirne i relativno krhke ‘zubiće’ što se može vidjeti i na ovim fotografijama. S vremenom se ti zubići valjda istroše, jer ih nijedna velika periska koju sam vidjela nema.

Nažalost, periske spadaju u ugrožene vrste. Izlov zbog hrane, smanjivanje prirodnih staništa, sidrenje, koćarenje i osjetljivost na zagađenje i bilo kakve promjene u ekosustavu, dovele su perisku na rub istrebljenja. Stoga su periske zakonom zaštićena vrsta, ne smiju se vaditi i za vađenje se plaća kazna. Iskreno, nijedan takav ‘trofej’ sa ljetovanja nije vrijedan uništenja bilo koje vrste životinja ili školjaka, pa tako ni periske. Moj trofej su dvije fotografije tih prekrasnih školjaka i to mi je i više nego dovoljno. :)

Postoji još jedan zanimljiv primjer o naporima znanstvenika da spase svaki primjerak ove goleme, ugrožene školjke: kao dio operacije spašavanja kruzera Costa Concordia koji se nasukao pored otoka Giglio ispred Toskane u Italiji, a koja traje od 2012., velika grupa od oko 200 primjeraka periski koje su pronađene na dnu u blizini olupine broda, ručno je premještena na drugu lokaciju. Razlog tome je mogućnost da budu oštećene prilikom inženjerskih radova prije i za vrijeme pokušaja uspravljanja nasukanog broda. Ovdje možete vidjeti kratki video o premještanju ugroženih periski. Baš bi ovih dana trebala konačno početi složena operacija uspravljanja Coste Concordie kako bi mogla eventualno biti otegljena u rezalište.

periska

Malo dalje od periski vidjela sam možda i najveću vlasulju ikad. Lovke su joj bile duge skoro 15 cm i zauzimala je polovicu visine betonskog bloka za bovu. Prava rekorderka. :)

morska-vlasulja

Na povratku sam još malo poslikala lijepe boje podmorja i jednu malu koloniju pedoča, odnosno dagnji (lat. Mytilus galloprovincialis) – vrlo ukusnih i za jelo popularnih školjaka kojih stvarno ima posvuda, iako ove uz obalu nisu dovoljno velike za jelo (valjda ne stignu ni narasti).

podvodni-pejzaz

Naišla sam i na crvenu moruzgvu (lat. Actinia equina) koja se često može vidjeti na stijenama po otoku. Kad lovi, rastvori svoje lovke sa žarnjacima i omamljuje male životinjice. Kad je zatvorena, izgleda kao želatinsta crvena grudica.  I njeni žarnjaci, kao i oni u vlasulje, mogu opeći kožu, ali je se može dirati kad je zatvorena. Mekana je i pomalo ljigava. Uvijek me podsjeti na trešnje :)

moruzgva

Evo i kamene kozice (lat. Palaemon elegans), majušnog, poluprozirnog rođaka škampa i jastoga. Kozice vole grickati našu kožu, pa će vrlo brzo doći ako ruku ili nogu ne pomičete neko vrijeme. Vrlo su brze, a kreću se natraške, savijanjem tijela.

kozica

Evo i kućice od volka koju je naselio rak samac, poznati kradljivac kućica po morskom dnu.

volak

Eto, nadam se da ste guštali sa mnom napraviti kratki ‘đir’ po čiovskom podmorju. Kako sam ograničena i opremom za ronjenje (ako se peraje, maska i disalica uopće mogu nazvati ‘opremom’ :)) i opremom za slikavanje, jedino što mi preostaje je slikavati dio podmorja uz samu obalu. Ipak, uživala sam u svakom trenu ovoljetnih podmorskih photo-sessiona što zbog samog istraživanja, što zbog toga što sam neke morske stanovnike koje cijeli život gledam po dnu mora, ipak malo bolje upoznala. Fotografija mi je donijela novu dimenziju poznatog svjeta i zbog toga ne mogu biti sretnija. :)

2016-11-08T23:20:47+00:00 Rujan 15th, 2013|Blog-HR|0 Comments

Leave A Comment