Fotografska kompozicija

Ovim postom započinjem seriju fotografskih savjeta, usmjerenih uglavnom na početnike u fotografiji. Bit će čitav set članaka o fotografskoj kompoziciji, njenim pravilima i elementima, nadalje bit će tu članaka o filterima, fotografskim tehnikama, kratkih savjeta, primjera i još štošta. Nadam se da će vam biti korisni.  Pokušat ću biti što jasnija i jednostavnija iako ne mogu objašnjavati baš svaki stručni termin. Ako naiđete na što nejasno ili neki izraz koji ne razumijete, pitajte u komentarima ili proguglajte.

Za početak, krenimo sa malo teorije…

Kao prvo treba se zapitati što je uopće fotografska kompozicija? Mnogi će vaši odgovori možda biti vezani i uz ekspoziciju, blendu, ISO vrijednost ili neki drugi tehnički detalj. Ipak, kada govorimo o kompoziciji, moramo se zapitati što se događa IZA same kamere, a ne U samoj kameri. Tehnički detalji nisu uopće važni. Što se događa u mislima fotografa prilikom komponiranja neke slike i kakav je finalni rezultat u smislu razmještaja elemenata na slici? Razumijemo li, u konačnici, što je htio fotografijom reći?

Kada fotografiramo neku scenu, želimo da su svi elementi na njoj posloženi tako da skupa tvore skladnu cjelinu. Ili bismo to bar trebali željeti. Kada se to uspije napraviti, možemo reći da je fotografija uspjela i da promatraču vjerno prenosi ideju, motiv ili osjećaj fotografa. Skladno i dobro komponirana fotografija će privući pogled i uspješno prenijeti poruku.

Kada slikajemo nešto ili nekoga i tu sliku objavimo na nekom mediju ili u javnosti, želja nam je da njome prenesemo ono što smo osjećali u trenutku snimanja ili prenijeti osjećaje ljudi koje smo snimali, ili jednostavno prikazati objekt koji smo snimali. Ono što smo ukomponirali u okvir fotografije upravo mora prenositi baš tu poruku koju želimo prenijeti i to treba imati na umu.  Ako želimo pokazati lijep dijelić šume, npr. neko neobično stablo, neka onda motiv i većinski dio fotografije bude baš to stablo, a ne da fotografija sadržava još pola šume, klupicu, stazu, nebo sa oblacima, planinsku kućicu i tko zna još što.  Ako želimo prikazati neku osobu, životinju, objekt ili predmet, a nije bitan kontekst oko njih – neka oni budu glavni likovi u kadru. Svi viškovi trebaju biti izbačeni.

Ako scenu na fotografiji posložimo loše ili na njoj imamo gomilu smetnji, može se dogoditi da, na primjer, promatrač misli da smo, umjesto lijepog pejzaža, htjeli prikazati plavi auto koji nam je nepažnjom ostao u lijevom dijelu kadra. I iako to niste željeli, promatrači će možda gledati auto umjesto pejzaž. Takve stvari se često ne primijete kada gledamo kroz tražilo jer nam se nalaze u području perifernog vida, ali se itekako vide kasnije na ekranu i ‘bodu oči’. A tada više nemamo priliku sliku ponoviti. U digitalnoj fotografiji najlakše je napraviti crop – otkinuti iz slike sve viškove i ostaviti bitno.  Ipak, smatram da to treba biti zadnje što moramo na fotografiji napraviti. Treba razmišljati unaprijed i viškove iz kadra izbaciti već prilikom slikavanja.

Ako vam je nešto privuklo pažnju i želite to zabilježiti fotografijom, prije samog okidanja treba razmisliti o kadru i što se sve u njemu nalazi, a što se ne bi smjelo nalaziti.

Svaki fotograf mora naučiti ‘proskenirati’ čitav kadar, doslovno liniju po liniju ako treba, svaki od kuteva ako je potrebno i ako ima vremena, jer se na taj način mnogo puta izbjegnu neželjeni elementi u kadru i odlična fotografija ne bude upropaštena. Bolje je to raditi na licu mjesta, promijeniti poziciju ili prekadrirati, nego se osloniti na kasnije ‘kropanje’ ili obradu – to je najveća greška koju možete napraviti. Sav taj posao se mora obaviti na terenu, pažljivim promišljanjem, a ne se oslanjati na post-obradu. Kasnije se mogu ispraviti manje greške, ali nijedan Photoshop neće loše kadriranu fotografiju napraviti boljom.

Dakle, već prilikom samog slikavanja morate znati što želite slikati, razmisliti o tome i ukomponirati to na način da poruka bude jasna i da motiv bude vidljiv. Tehnički detalji su pritom manje bitni. “Nema ništa gore od oštre fotografije sa nejasnom porukom” rekao je Ansel Adams. Tome se ništa više ne mora dodati. Dobra kamera i ultraskupi objektivi neka samo budu alat za ono što već unaprijed promislite, oni nikako nisu i neće biti uvjet za dobru fotografiju u smislu kompozicije i promišljenosti.

Kompozicija je upravo ono što razlikuje dobru ili umjetničku fotografiju od običnog snapshota. Kada se počinjemo baviti fotografijom, svi dokumentiramo prirodu, obitelj, mjesta ili životinje. No, ako malo dublje uronimo u to, počnemo promišljati zašto snimamo određenu scenu ili osobu i zašto baš iz tog kuta ili na taj način.

Onog trena kada na ta pitanja možemo i odgovoriti, imamo veliku šansu za napraviti dobru fotografiju sa jasnom porukom ili idejom.

Onda, kako započeti sa kompozicijom?

Prvo, trebate sami sebi odgovoriti na nekoliko pitanja:

  • Zašto snimate baš tu fotografiju? Zbog čega ste stali baš tu i koji je to osjećaj koji vas je privukao baš tom mjestu i toj sceni, da biste ih fotografirali.
  • Što vas je na toj sceni privuklo? Je li to neka boja, (dis)proporcija, oblik, tekstura ili kontrast? Što god to bilo, treba to hrabro i na što bolji način prikazati budućem promatraču.[/fusion_li_item]
  • Kako što bolje naglasiti to što vas je privuklo, odnosno motiv? Dobro promotrite i pokušajte odabrati najbolji kut snimanja ili način kako objekt najbolje uklopiti na sliku. Ako želite naglasiti boju, pokušajte je kombinirati sa drugim bojama ne bi li došla do izražaja. Ako je u pitanju nekakav omjer; veliko-malo, blizu-daleko, tu je vrlo važan kut snimanja, pa ih isprobajte i nekoliko ako je potrebno. Često su najčudniji kutevi na kraju i najuspješniji jer smo se svi već navikli na pogled sa visine očiju i uobičajene perspektive. Ponekad treba leći, zavući se ili popeti iznad samog subjekta, ako je moguće. U svakom slučaju, ono što želite prikazati neka na slici bude najvažnije, ispunite cijeli kadar tim motivom ako treba, bilo što suvišno i što nije u vezi sa objektom snimanja ionako treba izbaciti. Ako sami ne znate što je objekt vašeg snimanja, najvjerojatnije to onda neće znati ni vaši gledatelji.[/fusion_li_item]
  • Pokušajte iz kadra ukloniti sve nepotrebne elemente. Time ne mislim da morate srušiti kuću koja se nalazi u lijevom dijelu kadra koji fotografirate, odsjeći drvo iza subjekta ili vikati na prolaznike da se maknu. Prekadrirajte, pomaknite se par koraka lijevo ili desno, sačekajte da prolaznici prođu. Ako slikajete close-up ili macro, pripazite na ometajuću ili presvijetlu pozadinu, maknite grančicu koja stoji ispred cvijeta koji slikajete… Dakle, sve što smeta i ne doprinosti ugođaju, sceni ili bi moglo odvlačiti pažnju sa subjekta fotografije – nastojte izbjeći. Nakon što ste o svemu tome razmislili….
  • Slikajte.

Na sve to poželjno je misliti prije pritiskanja okidača, a ne poslije. Dobra analiza prije snimanja je često presudna za dobru kompoziciju. Naravno, ponekad nema vremena za promišljanje, ali ako se naviknemo stvari malo proanalizirati, kasnije će slaganje kadrova i u uvjetima kada nema puno vremena za kadriranje – ići puno lakše i brže. Kadrovi će vam sami u glavi dolaziti jednom kad se oko i misli naviknu na fotografsko promatranje svijeta.

Sljedeće što je važno znati jest i kako funkcionira ljudski vid. To je vrlo važan čimbenik u proučavanju kako ljudi gledaju slike, kako se oko kreće po slici kada je vidi prvi put, te što mu je skladno, a što ne.

Ljudsko oko ne vidi kut od 180⁰. Kut našeg vida je otprilike 48⁰ (otprilike jednako fokalnoj duljini objektiva od 50 mm). Također, čak niti unutar kuta kojeg realno vidimo nisu sve stvari izoštrene. Kada gledamo, većina ‘kadra’ ispred naših očiju nam je u biti mutna, a oštro vidimo samo područje koje ima kut od otprilike 3⁰! To je prilično usko, zar ne?

Iz tog razloga, sliku koju gledamo u tražilu (a kasnije i na ekranu/papiru) moramo ‘skenirati’  dio po dio. Oko se miče po slici i zastaje na zanimljivim dijelovima. Upravo to ponašanje ljudskog oka je glavni razlog zašto je kompozicija važna. Ako je ona dobra, oko neće bez ikakvog reda lutati po slici, nego će se micati po elementima slike onako kako smo ih kompozicijski posložili. Pomoću tih elemenata ljudsko oko kontrolirano možemo voditi po slici i, ako taj hod oka nije kaotičan i da ne zna na čemu se ‘zaustaviti’, fotografija će se smatrati skladnom cjelinom ugodnom za gledanje. Ako oko mora previše lutati i ne može pronaći naglašen neki glavni subjekt, slika se smatra zbrkanom i neuspjelom.

Testirajte sami sebe i otvorite neku od fotografija za koju smatrate da je uspješna ili neuspješna. Kako vam se oko kreće po njoj? Ima li put koji ste željeli, zastaje li na bitnim detaljima? Vidi li zaista ono što ste željeli slikati? Ako da, promislite zašto je to tako. Ako ne, opet promislite zašto je to tako i što je krivo napravljeno. Jednostavnom analizom vlastitih slika možete dokučiti gdje ste pogriješili (ako jeste). To je vrlo korisno za daljnji razvoj fotografskog razmišljanja. Budite kritični, najkritičniji prema sebi – u intimi osobnog računala najlakše se suočiti sa nedostacima i nastojte ih ispraviti drugi put. Rezultat će i drugi vidjeti vrlo brzo, već na vašim sljedećim radovima.

Ipak, čak i ‘najčišći’ kadar, odnosno onaj bez suvišnih smetnji, mora biti uravnotežen. A osnovno pravilo za postozanje ravnoteže u kadru, pravilo sa kojim se fotografi početnici prvim susretnu jest  – pravilo trećina. O tome pročitajte više u sljedećem članku o fotografskoj kompoziciji.

2016-11-08T23:20:48+00:00 Veljača 5th, 2013|Blog-HR, Fotografski savjeti|0 Comments

Leave A Comment